Često čujem od prijatelja i klijenata kako na poslu jedva da imaju vremena otići na WC. Toliko rade da se ne sjete popiti niti čašu vode, a kamoli pojesti komad voća ili protegnuti se. U takvom načinu života malo tko ima snage uzdignuti glavu i pogledati u budućnost, promotriti pažljivo smjer koji svakim danom odabire, više puta i nesvjesno. Ne vidimo daljnji cilj u životu jer preživljavamo i bavimo se trivijalnostima, a sve u maniri „još samo danas; a od sutra...“. U jednoj od prethodnih kolumni pisao sam o temi „Bolje sutra – danas“, gdje sam govorio o važnosti razumijevanja da budućnost gradimo već danas - današnjim akcijama, današnjim mislima i stremljenjima. Vrlo često se nađemo zatvoreni u tom začaranom krugu „još samo danas raditi ću ovo što mi se ne sviđa“, „još samo danas izdržati ću u odnosu koji nije za mene“, „još samo danas jesti ću hranu koja ne čini moje tijelo zdravim“.

Cijelo vrijeme negdje duboko u sebi znamo da bi sve to trebalo biti nekako drugačije. Znamo da to što radimo nismo mi, nismo sretni s time i znamo da to ne želimo u budućnosti i dalje raditi, ili biti. „Ali samo još danas!“ I taj „danas“ nikako da prođe. Nalazimo se u začaranom krugu, gotovo kao da nas neke sile drže u njemu, sve to je jače od nas. Kao da je netko podijelio karte, i mi smo bez aduta a partija nikako da završi. Konačnost i nepromijenjivost takve situacije čini se kao čvrsta činjenica. Glavni adut držimo zapravo cijelo vrijeme u našim rukama, a zove se svjesnost. Ako osvjestimo što je to što želimo, što je to što nas čini sretnim, znat ćemo što nam je činiti. No svjesnost nije ono što znamo na razini riječi i logike. Svi mi jako dobro znamo što bismo „trebali“ učiniti pa da se situacija okrene i razriješi. No kad treba prijeći s riječi na djela onda osjetimo što znači izraz „puste priče“, i sva naša poduzetnost izblijedi. Odjednom nam se svi ostali poslovi i problemi čine važnijima. I onda krenemo utjerivati pravdu oko onih preplaćenih 28 kn na godišnjem računu za struju, prepiremo se oko toga tko će iznijeti smeće, ili pak ispravljamo nepravde na poslu glede beneficija za ured. Jednostavnije nam je raditi nešto beznačajno ali sigurno, nego okušati se u novome i riskantnome.

Zašto to radimo? Zašto nam je tako teško ići prema naprijed? Odgovor leži u našoj životnoj edukaciji. Primijetio sam u svom radu da se sportaši ili osobe koje su bile izložene nekoj formi svakodnevnog treninga puno lakše nose s izazovima od nas običnih smrtnika. To svakodnevno prelaženje preko sebe donosi emotivnu snagu i stabilnost koja nam često kasnije kao odraslima nedostaje. No, što učiniti kad smo već do grla u životu, i nemamo vremena za trening od malena? Dan po dan je paradigma koja donosi rješenje. Svaki dan učinite mali korak koji će vas dovesti bliže cilju. Danas odustanite od straha i recite partneru što želite! Danas pređite preko sebe i glasno recite jedan mali dio onoga što mislite da je ispravan način rada u poslu! Danas pređite preko sebe i nedajte si da budete u depresiji nego dignite glavu gore iako pada već otkad ste ustali! Uzmite male zalogaje koje ćete moći i progutati. Pritom budite otvoreni i spremni prihvatiti ono što vam život nudi kao kritiku, bila ona pozitivna ili negativna. Vrlo često ljudi gaje neke stavove i ne reagiraju ih, samo zato što bi na danjem svjetlu shvatili da možda ti stavovi i nisu tako vrijedni. Dan po dan reagirajući iskreno, postajemo kandidati da doista jednog dana i dosegnemo sve što želimo. Zanemarujemo moć iskrenosti, prvenstveno prema sebi. Zato podignite glavu, ne gledajte stalno u stablo ispred sebe već hrabro počnite koračati prema naprijed! Upitajte se što zapravo želite od života i koji je slijedeći korak koji će vas odvesti, dan po dan, bliže tome cilju! Zatreba li Vam pomoć pišite!

Sretno! Vaš Mirko